1992–1995.
Rat u BiH
Oružani sukob i etničko čišćenje širom Bosne i Hercegovine; Srebrenica pod opsadom od 1992.
Šta se dogodilo u Srebrenici
Pozadina rata, sigurna zona UN-a i genocid u julu 1995. — utvrđeno nalazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
Činjenice utvrđene međunarodnim sudovima
16. apr. 1993.
Rezolucija 819
Vijeće sigurnosti UN-a proglašava Srebrenicu „sigurnom zonom“ slobodnom od oružanih napada — kasnije pregaženom u julu 1995.
Dutchbat
Bataljon UNPROFOR-a
Holandski mirovnjaci stacionirani u Potočarima; nisu mogli spriječiti pad enklave niti zločine koji su uslijedili.
6–11. juli
Pad enklave
Ofanziva VRS-a srušila je sigurnu zonu; grad Srebrenica pao je 11. jula 1995.
12–16. juli
Masovne egzekucije
Sistematsko ubijanje hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka na više lokacija, kako je utvrdio MKSJ.
8.372+
Žrtve
Ubijeni bošnjački muškarci i dječaci; žene i djeca nasilno prognani. Potvrđeno kao genocid od strane MKSJ-a i MSP-a.
Rat u BiH i opsada
Kako je Srebrenica postala enklava pod napadom.
Rat u Bosni i Hercegovini (1992–1995) uslijedio je nakon raspada Jugoslavije. Nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost, bosansko-srpsko političko i vojno rukovodstvo nastojalo je silom stvoriti etnički homogenu teritoriju. Gradovi i naselja su granatirani; civili su ubijani, zatočeni, silovani i prognani u kampanjama koje je MKSJ kasnije okarakterisao kao etničko čišćenje, a u Srebrenici kao genocid.
Istočna Bosna, uključujući dolinu Drine, bila je među najnasilnije spornim regijama. Do sredine 1992. Srebrenica je bila odrezana od teritorije pod kontrolom bosanske vlade. Raseljeni iz okolnih sela bježali su u grad, znatno premašujući njegov kapacitet. Glad, bolesti i kontinuirani vojni pritisak određivali su život u enklavi dugo prije jula 1995.
Lokalne snage ABiH-a pod Naserom Orićem izvodile su akcije iz enklave; VRS je održavala opsadu. Međunarodna pažnja povremeno se usmjeravala na humanitarnu katastrofu, što je kulminiralo proglašenjem Srebrenice „sigurnom zonom“ Ujedinjenih nacija.
Sigurna zona samo po imenu
Rezolucija 819, UNPROFOR i granice zaštite.
Dana 16. aprila 1993. Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija zahtijevala je da sve strane tretiraju Srebrenicu i njenu okolinu kao sigurnu zonu „koja treba biti slobodna od svakog oružanog napada ili bilo kojeg drugog neprijateljskog čina“. Dalje rezolucije proširile su koncept na druge gradove i ovlastile UNPROFOR da odvraća napade. Obećanje sigurnosti postalo je središnja činjenica života — i kasnije izdaje — za stanovnike enklave.
Holandski bataljon UNPROFOR-a, poznat kao Dutchbat, raspoređen je da sprovodi režim sigurne zone. Njegova glavna baza zauzimala je kompleks bivše fabrike akumulatora u Potočarima, nekoliko kilometara sjeverno od grada Srebrenice. Observacijski punktovi okruživali su enklavu. Dutchbat je bio lako opremljen u odnosu na okolne snage VRS-a, a zračna podrška zavisila je od lanca političkih i vojnih odobrenja koja su se pokazala sporim i neadekvatnim kada je uslijedio konačni napad.
Početkom 1995. enklava je bila iscrpljena. Humanitarni konvoji su blokirani ili pljačkani. Kada je VRS u julu pokrenula ofanzivu, ni oznaka „sigurne zone“ ni prisustvo mirovnjaka UN-a nisu spriječili pad Srebrenice niti zločine koji su uslijedili. MKSJ je utvrdio da je naknadno masovno ubijanje muškaraca i dječaka iz Srebrenice predstavljalo genocid.
Početak rata u Bosni i Hercegovini
Nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i međunarodnog priznanja izbija oružani sukob. Bosansko-srpske snage Vojske Republike Srpske (VRS), uz podršku dijelova Jugoslovenske narodne armije, zauzimaju velike dijelove zemlje. Sistematske kampanje etničkog čišćenja ciljaju bošnjačke i hrvatske civile.
Počinje opsada Srebrenice
Srebrenica, pretežno bošnjački grad u istočnoj Bosni, opkoljena je snagama VRS-a. Okolna sela padaju; desetine hiljada raseljenih civila zbijaju se u sve manju enklavu. Granatiranje, snajperisanje i teška nestašica hrane, lijekova i vode postaju stalni.
Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN-a
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvaja Rezoluciju 819, zahtijevajući da sve strane tretiraju Srebrenicu i njenu okolinu kao „sigurnu zonu“ slobodnu od oružanih napada i bilo kojeg drugog neprijateljskog čina. Rezolucija poziva na hitno povlačenje bosansko-srpskih paravojnih jedinica i nesmetan humanitarni pristup.
Dalje „sigurne zone“ i UNPROFOR
Rezolucije 824 i 836 proširuju koncept „sigurne zone“ na Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde i Bihać i ovlašćuju UNPROFOR da odvraća napade. U praksi područja ostaju pod opsadom; snage su lako naoružane i zavise od saglasnosti strana.
Dutchbat u Srebrenici
Holandski bataljon UNPROFOR-a (Dutchbat) raspoređen je u sigurnu zonu Srebrenice, sa sjedištem u bivšoj fabrici akumulatora u Potočarima. Enklava ostaje pretrpana i odrezana. Humanitarni uslovi se pogoršavaju; ograničenja VRS-a u pogledu pomoći i kretanja traju. Mandat i resursi Dutchbata pokazuju se nedovoljnim da zaštite civilno stanovništvo u slučaju opsežnog napada.
Enklava pod rastućim pritiskom
VRS pooštrava opsadu. Periferni observacijski punktovi su ugroženi. Nestašice hrane i goriva se pogoršavaju. U širem ratu strateški balans se mijenja; komanda VRS-a pod generalom Ratkom Mladićem priprema operacije protiv istočnih enklava.
UN je iznevjerio Srebrenicu
Nalazi izvještaja generalnog sekretara iz 1999. (A/54/549).
Sopstvena istraga Ujedinjenih nacija — Izvještaj generalnog sekretara u skladu s rezolucijom 53/35 Generalne skupštine, The fall of Srebrenica (A/54/549, 15. novembar 1999.) — jasno navodi da je međunarodna zajednica iznevjerila ljude kojima je obećala zaštitu. „Sigurna zona“ ostavljena je demilitarizovana i nebranjena u bilo kojem smislenom smislu: bošnjački branitelji razoružani su pod režimom sigurne zone, dok je Vojska Republike Srpske (VRS) zadržala teško naoružanje i slobodu manevra oko enklave.
Kada je napad VRS-a počeo u julu 1995., Dutchbat je bio nadjačan i stao po strani. Zahtjevi za blisku zračnu podršku odbijeni su, odgođeni ili stigli prekasno da promijene ishod. Izvještaj dokumentuje lanac oklijevanja, pogrešnih procjena i institucionalnog neuspjeha na svakom nivou — od enklave preko komande UNPROFOR-a do država članica. Snage VRS-a koje su napredovale u Srebrenicu naišle su na nikakav djelotvoran otpor Ujedinjenih nacija.
Generalni sekretar Kofi Annan predstavio je izvještaj s formalnim priznanjem odgovornosti. Tragedija Srebrenice, napisao je, bila je „puna pouka za Ujedinjene nacije i njihove države članice“ i „zauvijek će proganjati našu historiju“. To priznanje ne vraća mrtve. Ono bilježi, riječima samog UN-a, da je obećanje sigurne zone prekršeno dok je ubijeno više od osam hiljada muškaraca i dječaka.
“Tragedija Srebrenice zauvijek će proganjati našu historiju.”
Dan po dan: pad i genocid
Od napada na enklavu preko masovnih egzekucija do prikrivanja tijela u sekundarnim grobnicama. Opisi odražavaju nalaze suđenja pred MKSJ-om.
Upozorenje o sadržajuSljedeća hronologija opisuje pad Srebrenice, razdvajanje porodica, masovne egzekucije i prikrivanje žrtava u masovnim grobnicama. Historijski je neophodna i može biti uznemirujuća. Nisu prikazane grafičke slike.Nastavi
Između 6. i 16. jula 1995. Vojska Republike Srpske pregazila je enklavu Srebrenica, proterala žene i djecu i sistematski ubila više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Žalbeno vijeće MKSJ-a u predmetu Prosecutor v. Krstić (2004.) potvrdilo je da je počinjen genocid. Naknadne presude protiv visokih političkih i vojnih lidera — uključujući Radovana Karadžića i Ratka Mladića — potvrdile su te nalaze.
Slijedi hronološki prikaz tih jedanaest dana i kasnijeg premještanja žrtava s namjerom da se zločin sakrije.
Počinje napad na enklavu
Snage VRS-a Drinskog korpusa otvaraju koordiniranu ofanzivu protiv sigurne zone Srebrenice. Granatiranje se pojačava na južnom perimetru. Observacijski punktovi UN-a dolaze pod vatru. Civili bježe dublje u enklavu prema gradu i Potočarima.
Južni perimetar se urušava
Bosansko-srpske snage zauzimaju ključni teren i preuzimaju nekoliko observacijskih punktova UN-a. Osoblje Dutchbata zadržava se ili je primorano na povlačenje. Pokušaji dobijanja bliske zračne podrške kasne i ostaju ograničeni. Panika se širi dok izbjeglice struje sjeverno prema gradu Srebrenici i bazi UN-a u Potočarima.
Enklava se smanjuje; masovno raseljavanje
VRS napreduje postojano. Desetine hiljada civila napuštaju sela i okupljaju se u gradu Srebrenici i oko baze Dutchbata u Potočarima. Uslovi su haotični: malo hrane ili vode, kontinuirano granatiranje i urušavanje lokalne odbrane. Sposobnost Dutchbata da zaštiti stanovništvo efikasno je slomljena.
Pad Srebrenice
Grad Srebrenica pada u ruke VRS-a. General Ratko Mladić ulazi u grad i snima se kako ga obilazi s oficirima i filmskim ekipama. Hiljade civila bježi u bazu UN-a u Potočarima; drugi, pretežno vojnički sposobni muškarci i dječaci, formiraju veliku kolonu s namjerom da se probiju kroz šumu prema slobodnoj teritoriji kod Tuzle. „Sigurna zona“ prestaje da postoji.
Potočari: razdvajanje muškaraca i dječaka
U bazi UN-a i okolnim fabrikama u Potočarima, vojnici VRS-a razdvajaju muškarce i dječake (općenito od oko 16 godina starosti) od žena, djece i starijih. Odvojeni muškarci zatočeni su; mnogi su kasnije autobusima prevezeni na mjesta egzekucije. Žene i djeca nasilno su deportovani autobusima prema teritoriji pod kontrolom bosanske vlade. Presude MKSJ-a utvrđuju da je ovo razdvajanje bio namjeran korak u planu uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.
Kolona kroz šumu
Procijenjeno 10.000 do 15.000 muškaraca — pripadnici 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i civili muškarci i dječaci — pokušava da pobjegne kroz šumoviti teren prema Tuzli. Kolona je napadnuta iz zasjede, granatirana i više puta napadana. Hiljade su ubijene u borbi, zarobljene ili kasnije pogubljene nakon predaje. Preživjeli koji stignu na slobodnu teritoriju postaju ključni svjedoci.
Masovna zatočenja i prva velika ubistva
Zatočeni muškarci iz Potočara i zarobljeni članovi kolone drže se u školama, skladištima i drugim zgradama širom regije — uključujući Bratunac i obližnja sela. Otprilike 13. jula stotine su ubijene u skladištu u Kravici i na drugim mjestima. Autobusi nastavljaju deportovati žene i djecu dok se muška populacija sistematski eliminiše.
Organizovane masovne egzekucije
Dokazi MKSJ-a dokumentuju velike, organizovane egzekucije na više lokacija. Muškarci zadržani preko noći prevoze se na mjesta ubijanja uključujući polja kod Orahovca (Lažete), područje brane Petkovci i druga mjesta. Žrtve su često sa povezom preko očiju, svezane i strijeljane u grupama. Buldožeri i građevinske mašine koriste se za ukop tijela u primarnim masovnim grobnicama.
Posljednje masovne egzekucije
Egzekucije se nastavljaju na Vojnoj farmi Branjevo, u Kulturnom centru Pilica (Kula), u Kozluku i na drugim mjestima. Do 16. jula veći dio masovnog ubijanja zatočenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice izvršen je. Suđenja pred MKSJ-om — uključujući ona protiv Radislava Krstića, Vujadina Popovića i drugih, Ratka Mladića i Radovana Karadžića — utvrđuju da su ovi zločini počinjeni s genocidnom namjerom.
Primarne masovne grobnice
Tijela se ukopavaju u primarnim masovnim grobnicama blizu mjesta egzekucija. Forenzičke i istrage MKSJ-a kasnije povezuju te grobnice s julskim ubistvima putem tla, odjeće, veziva, poveza preko očiju, čahura i DNA identifikacije žrtava.
Sekundarne grobnice i prikrivanje
U organizovanom pokušaju da se zločini sakriju, primarne grobnice se iskapaju a ostaci se ponovo ukopavaju u brojnim sekundarnim masovnim grobnicama širom istočne Bosne. Tijela se rastavljaju i razbacuju na više lokacija — što decenijama otežava pronalaženje i identifikaciju. Međunarodni istražitelji i, kasnije, Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) rade na spajanju ostataka i identifikaciji žrtava putem DNA.
Nakon ubistava
Primarne masovne grobnice blizu mjesta egzekucija kasnije su narušene. Posmrtni ostaci premješteni su i ponovo ukopani u sekundarnim grobnicama širom regije — organizovano prikrivanje opsežno dokumentovano pred MKSJ-om. Identifikacija vođena DNA analizom od strane ICMP-a i partnera od tada je spojila razbacane ostatke; više od 6.700 žrtava identificirano je i ukopano u Memorijalnom centru Potočari. Potraga za onima koji se još vode kao nestali se nastavlja.
Nalaz MKSJ-a
“Nastojeći da eliminišu dio bosanskih Muslimana, bosansko-srpske snage počinile su genocid. Ciljale su na istrebljenje četrdeset hiljada bosanskih Muslimana koji su živjeli u Srebrenici, grupe koja je bila simbolična za bosanske Muslimane uopšte.”
Da se nikad ne zaboravi
Činjenice jula 1995. utvrđene su međunarodnim krivičnim sudovima. Sjećanje je dužnost prema mrtvima i upozorenje živima.